KAKO SEBE DOŽIVLJAVAMO?
Kad sam doselila u stan kojem trenutno živim, moji susjedi su imali bordošku dogu, psa od svojih 60-ak kila samih mišića. Izgledala je zastrašujuće, moćno. Strah i trepet svih koji nisu znali koliko je zapravo mirna i poslušna.
Recimo da se zvala Delta.
Jedne večeri sretnem susjedu u vrtu i pozdravim. Pitam je onako usputno da što stoji sama u vrtu. Kaže da je Delta trebala izaći vani (nju ne vidim)
, pa je dovela, jer je noću STRAH BITI SAMA U VRTU...
Deltu je strah? Nekoga? IKOGA? Nisam mogla vjerovati...
I tu mi je postalo jasno. Nije važno kako je drugi vide. Važno je kako sama sebe vidi, a ona sebi očito nije bila ni moćna ni zastrašujuća.
Ne znam što je Delta mogla napraviti da popravi svoju sliku o sebi i koliko bi to uopće značilo za njezin (pseći) život, ali nama, ljudima itekako znači.
Važno nam je kako sami sebe vidimo. Kako doživljavamo sebe, koliko vjerujemo u sebe, koliko imamo samopouzdanja u poslu, u odnosima s ljudima, koliko smo sebi važni ili nevažni, uspješni ili neuspješni, i najvažnije koliko sami sebe prihvaćamo i volimo. To neće odrediti samo naš poslovni i privatni život, nego i ono najvažnije – kako se osjećamo u životu, koliko smo sretni i koliko životne radosti udahnemo u svakom danu, jer na kraju krajeva od toga se život i sastoji.
Predstava o nama samima nastaje nesvjesno, u ranim razvojnim fazama kada je na nas najlakše utjecati, pod utjecajem svakog našeg iskustva i interakcije sa drugim ljudima, naročito roditeljima. Jednom kada se formira, ta slika se, opet nesvjesno, iznova i svakodnevno potvrđuje svakim našim postupkom i odlukom, određujući život i budućnost na privatnom i poslovnom planu.
Evo nekoliko savjeta Marie Montessori o odgoju djece, o razdoblju kada dijete stvara sliku svijeta i sebe u tom svijetu:
Ako dijete često grdimo, ono uči kako osuđivati druge.
Ako prema djetetu pokazujemo neprijateljstvo, naučit će se tući.
Ako dijete često ismijavate, ono postaje stidljivo.
Ako djetetu previše često govorimo “sram te bilo”, ono će naučiti da se uvijek osjeća krivim. (te se stavlja u poziciju žrtve koja uvijek krivi druge -op.a.)
Sada se sjetite koliko puta ste kao dijete čuli riječi „Sram te bilo“, „Kako si mogao/mogla to napraviti?“, „Očekivao sam bolje od tebe, a ti?“, „Glup si/glupa si!“,“Ne zaslužuješ ništa.“ itd. Riječi koje ste slušali kao djeca postaju vaši unutarnji glasovi kojima se nesvjesno obraćate sami sebi sebi, i realno ih je vrlo teško promijeniti u pozitivne poruke ukoliko ne dobijete pomoć. te se riječi mogu promijeniti u vama, ali njihova vibracija ostaje kao pogrešno i negativno uvjerenje o sebi – nisam dovoljno dobar, kriv sam, strah me, sram me, neću uspjeti, što će drugi misliti o meni (kao da je to važno), mene nitko ne voli, nemam sreće, nemam novca, ne zaslužujem bolje...
Dok se doživljavamo tako negativno, što možemo očekivati od drugih ili od života, kad smo i sami sebe već osudili?
Te poruke koje nam kodirane u zajamčeni neuspjeh podsvjesno formiraju stvarnost, možemo mijenjati. To je dobra vijest.
U našem umu beskonačan je broj mogućnosti za našu vlastitu realnost. Koju god odaberemo, bit će istinita. Odaberemo li biti tužni, sami, jadni, odbačeni, to će biti naša jedina stvarnost. Odaberemo li biti puni istinskog samopouzdanja, hrabrosti, veselja i svog unutarnjeg mira, i to će naš mozak s jednakim učinkom podržati kao našu stvarnost. Zaista, uvijek ćemo biti uspješni u svojim mislima, što god mislili da mislili. Bilo bi dobro da u tom slučaju (kad već možemo birati), odaberemo onu opciju koja je osnažujuća i dobra za nas. Ako ne možemo to napraviti sami, možemo potražiti pomoć, jer proces promjene ponekad je dug, a ponekad i bolan. Zato je dobro imati nečiju podršku i vodstvo.
Jednom kada sliku o sebi uskladite sa svojim stvarnim smislom i svrhom postojanja i prihvatite koliko ste veličanstveni, bez obzira na svoju prošlost i sve ono što vas svakodnevno muči, vaša stvarnost postaje potpuno novo mjesto postojanja i radosti.
Vedrana
Comentarios