Trauma je, mogli bismo slobodno reći sam život. Po službenoj definiciji traume – iskustvo u kojem osoba doživljava stvarnu ili potencijalnu opasnost po život, odnosno ugrozu tjelesnog integriteta – dolazimo do zaključka da čak i čin rođenja predstavlja vrstu traume. Od tog trenutka nadalje, trauma postaje sastavni dio života: glad i plač novorođenčeta, odvajanje od majke, prestanak dojenja, te odgoj od strane roditelja, koji i sami nesvjesno prenose vlastite traume kroz transgeneracijske obrasce.

​

Prve traume nastavljaju se zatim kroz prilagodbu na nove okoline poput vrtića i škole, pa sve do odrasle dobi, u kojoj često nesvjesno ponavljamo obrasce usvojene u najranijem djetinjstvu – razdoblju od 0-7 godine života, iz kojeg se ili ničega ne sjećamo ili se sjećamo vrlo malo. Ponavljajući te obrasce, s njima često rekreiramo i dobro nam poznate traume. Stoga s pravom možemo reći da je cijeli život obilježen traumom, bilo da smo je doživjeli izravno ili posredno (npr. kroz priče drugih), bili je u trenutku svjesni ili ne, ili pak naslijedili kroz generacije. Čak ni najpažljiviji i najbrižniji roditelji ne mogu u potpunosti zaštititi dijete od traume, jer ona, nažalost, čini dio tkiva života i oblikuje svakoga od nas.

​

No osim ovih, koje vjerojatno nitko ne izbjegne, postoje i značajno intenzivnije traume, koje mogu ostaviti duboke ožiljke na čovjeka, a to su traume s velikim T – alkoholizam u obitelji, psihološko, tjelesno/seksualno zlostavljanje u obitelji ili školi, ruganje, ponižavanje, zanemarivanje i/ili odbačenost u djetinjstvu, ružni razvodi, gubitci bliskih osoba, gubitci u nepogodama, ratne traume itd. koje s vremenom iznjedre razne emocionalne i tjelesne poteškoće.

​

Traume se razlikuju po trajanju, intenzitetu, učestalosti, kao i po našim obrambenim sposobnostima, koje su u djetinjstvu gotovo nepostojeće. Svaki čovjek različito doživljava traumu, a posljedice se kasnije manifestiraju na puno mogućih simptoma. Ipak, ne postoji nitko tko tijekom života nije kroz traumu doslovno „pomaknut iz svog centra“ i tko posljedično nije razvio određene obrambene mehanizme, koje danas često nazivamo poremećajima u ponašanju.

​

Poput trauma, i rezultirajući poremećaji imaju brojne oblike, no svi oni dijele zajednički cilj – a to je preživljavanje. Taj univerzalni nagon povezuje sva živa bića i oblikuje naše ponašanje, često uz cijenu iskrivljene percepcije stvarnosti. Te naše „obrane“, naši iznuđeni kompromisi postaju individualni prozori kroz koje doživljavamo svijet, no kada počnu emocionalno i zdravstveno ugrožavati nas same ili naše odnose s drugima, tada možemo reći da posljedice traume nadilaze naše kapacitete za suočavanje sa životom.  Takve situacije zahtijevaju stručnu pomoć. Cilj terapije tada postaje vraćanje na stanje što bliže našem izvornom „centru“, prije nego što je trauma promijenila našu zdravu percepcije i ponašanje.

​

Ukoliko ste konačno spremni na promjene, rezervirajte besplatnu konzultaciju i dogovor za moguću suradnju.